Dušan Dinić - USLOVI ZA ULAZAK U EVROPSKU UNIJU

 

Maratonci trče pripremni krug

 

Kandidati za clanstvo u EU moraju da ispune tri grupe kriterijuma iz Kopenhagena, na osnovu kojih se ocenjuje njihova politicka, ekonomska i administrativna zrelost.

De Golovo istorijsko "Ne!" izreceno pocetkom šezdesetih kao odgovor britanskim aspiracijama za ulazak u Evropsku ekonomsku zajednicu (EEZ), baca senku i do današnjih dana. Jedni mu zameraju što nije poživeo bar još tridesetak godina istrajavajuci u tom stavu, drugi smatraju da tako subjektivan nacin odlucivanja o prijemu jedne zemlje u Zajednicu mora biti zamenjen formalizovanim i detaljno razradenim postupkom. Prevaga ovih drugih mogla se predvideti još tada, ali je vreme za primenu tog principa došlo tek u poslednjoj deceniji prošlog veka.

Prvi (1973.) i treci (1995.) talas prijema obuhvatili su zemlje koje su (sa izuzetkom Irske), više uplacivale u zajednicku kasu nego što su iz nje dobijale, pa je citava procedura završena nakon pregovora ravnopravnih strana, bez izrade formalnog postupka prijema. Takozvano "južno proširenje" tokom osamdesetih više je plod politickog nego ekonomskog rezona, pa je i taj posao brzo obavljen, uprkos strahu da ce Grci, Španci i Portugalci preplaviti razvijeni Sever u potrazi za poslom (što se, zahvaljujuci obilnoj pomoci i sedmogodišnjem moratorijumu na dolazak radne snage, nije dogodilo). Tek su mnogobrojni zahtevi za prikljucenje nekadašnjih komunistickih zemalja naveli EU da 1993. u Kopenhagenu nešto podrobnije definiše kriterijume za prijem. Oni su obuhvatili i podeljeni Kipar i neodlucnu Maltu, koja je nekoliko puta postavljala i povlacila zahtev za prijem.
Kopenhagen, prvi put. Euforicni poziv za pridruživanje koji je Evropski savet decembra 1989. iz Strazbura uputio bivšim komunistickim državama Istocne Evrope, brzo je uminuo pred prikazom ekonomske i politicke stvarnosti u tim zemljama. Ipak, prvi korak je bio ucinjen još pre pada Berlinskog zida potpisivanjem ugovora o trgovini i saradnji nekolicine tada još socijalistickih zemalja (medu njima i SFRJ) sa EEZ. Ti ugovori su pocev od 1991. proširivani dodatnim odredbama, izricito sadržavajuci i napomenu o perspektivi buduceg clanstva u EZ (mi smo tada imali pametnija posla), postajuci tako ugovori o pridruživanju i saradnji. Sadržali su odredbe o medusobnom asimetricnom otvaranju tržišta za industrijske proizvode, finansijskoj pomoci iz PHARE programa za obnovu privrede i "politickog dijaloga" na ministarskom, parlamentarnom i na nivou državnih strucnih službi. Prvu seriju potpisivanja tih ugovora zakljucili su Slovenci tek 1996, nakon pada prve Berluskonijeve vlade sa kojom su imali nemalo problema. U meduvremenu je došlo do preoblikovanja Zajednice u Uniju, pa se sa podrške buducim kandidatima pristupilo izradi kriterijuma za prijem i stvaranju transparentnijeg procesa saradnje i pregovaranja. Dokument usvojen na samitu Evropskog saveta u Kopenhagenu juna 1993. sadrži tri grupe kriterijuma na osnovu kojih se ocenjuje zrelost zemlje - aspiranta da postane clanica EU.

1)Politicki kriterijumi prvi su uslov da bi se uopšte pristupilo pregovaranju (jasno, posle potpisanog i ratifikovanog ugovora o pridruživanju, i nakon formalno podnete kandidature). Pretendent mora u potpunosti da ispuni grupu politickih uslova što pre svega znaci da mora biti demokratija cija je stabilnost osigurana efikasnim funkcionisanjem državnih institucija. U izveštaju koji Komisija jednom godišnje dostavlja Ministarskom savetu detaljno se analizira delovanje sva tri ogranka vlasti;

- uloga i ovlašcenja nacionalnog parlamenta, poštovanje njegovih odluka, mogucnost delovanja opozicije, zakonitost rada parlamenta i njegovih odbora itd.

- nezavisnost (imenovanje sudija), finansiranje i efikasnost pravosuda.

- stabilnost vlade, program njenog rada za narednu godinu (i analize planiranog i ispunjenog u prethodnoj), razvoj upravnog aparata i lokalnih samouprava; razmatraju se i obaveze koje je vlada preuzela potpisivanjem medunarodnih sporazuma, tempo njihove ratifikacije, te njihovo efektivno poštovanje i primena.

Izveštaj nadalje sadrži i poglavlje o borbi protiv korupcije i pranja novca, finansiranju stranaka, pravima pojedinaca u odnosu na državne institucije sa posebnim osvrtom na utuživost tih prava pred sudovima. Rec je o pravima na slobodu ispoljavanja mišljenja i veroispovesti, slobodi i nezavisnosti medija, ravnopravnosti polova, tretmanu dece, starih, invalida i siromašnih. Zrelost i humanost jednog društva meri se dakle ne samo njegovim zakonima i dobrim namerama, vec stvarnim položajem najslabijih. U višenacionalnoj Evropi posebna pažnja se poklanja položaju manjina, njihovoj eventualnoj diskriminaciji u svakodnevnom životu, integrisanosti u društvo, školovanju, slobodi ispoljavanja kulturnih specificnosti i socijalnom položaju.

Iako se posle prihvatanja kandidature i nakon pocetka pregovora težište interesovanja Komisije u njenim izveštajima sve više pomera na ispunjavanje ekonomskih kriterijuma, deo izveštaja se i nadalje odnosi na politicke uslove i napredak kandidata u ostvarivanju standarda EU se i dalje ocekuje.

2)Ekonomski kriterijumi za ulazak u Uniju opisani su u jednoj recenici: "Funkcionišuca tržišna privreda, koja je u stanju da se odupre pritisku konkurencije na unutrašnjem tržištu (Evropske unije)". Prvi deo je lakše ispuniti, jer je za to neophodna liberalizacija cena i spoljne trgovine (snižavanje i ukidanje carina), kao i postojanje efikasnog pravnog sistema koji svim privrednim subjektima omogucava da svoja prava - ako nikako drukcije - mogu izboriti na sudu. Uz to sistem oporezivanja kao i njegova kontrola moraju biti transparentni, imovinski odnosi rašcišceni (denacionalizacija), a finansijski sistem sposoban da igra ulogu posrednika izmedu štediša (ulagaca) i investitora.

Drugi deo zahteva je ne samo teže ispuniti, vec se i eventualno "gledanje kroz prste" kandidatima po ovom pitanju nikako ne isplati. Ako zemlja postane clanica EU, a njena privreda nije konkurentna, bice kažnjena ne po nekoj odluci organa Unije, nego mnogo skuplje - na samom evropskom tržištu. Efikasnost privrede se meri pre svega stabilnošcu makroekonomskih pokazatelja (rast bruto društvenog proizvoda, inflacija, stopa nezaposlenosti, platni bilans sa inostranstvom). Sem toga, neophodno je postojanje stabilnog privrednog okruženja u kome privrednici mogu donositi odluke pod predvidljivim uslovima, postojanje odgovarajuce kvalifikovanog ljudskog kapitala, savremena infrastruktura. Država se mora starati da prestruktuira preduzeca u svom vlasništvu i prilagodi ih uslovima tržišnog poslovanja, uz neophodno stalno investiranje radi podizanja produktivnosti. Pošto je kapital bitan preduslov za pokretanje bilo kakvog posla, pristup izvorima finansiranja (domacim ili stranim) je još jedan neophodni uslov efikasne privrede i podrazumeva viši stepen razvijenosti finansijskog sektora i konsolidacije javnih finansija.

Kao nepogrešiv pokazatelj razvijenosti privrede i njene konkurentnosti nude se podaci o stepenu integracije privrede kandidata u privredu EU. Tu je važan ne samo obim uvoza i izvoza, vec i postojanje što šire palete proizvoda kojima se trguje sa Unijom. To se može lakše postici nakon privatizacije i nicanja mreže malih i srednjih preduzeca, cija fleksibilnost i inovativnost cine citavu privredu dinamicnijom i prilagodljivijom svetskim tokovima.

3)Administrativni kriterijumi odnose se na sposobnost zemlje clanice da preuzme celokupno prmarno i sekundarno zakonodavstvo Unije - acquis comunitaire i da osigura njegovo jednoobrazno tumacenje, primenu i efikasno sankcionisanje u slucaju nesprovodenja. Jasno je da glavni teret sprovodenja ovog zadatka pada na državnu upravu i sudstvo. Država mora da izradi strategiju modernizacije državne uprave cime ce povecati njenu transparentnost, efikasnost i kontrolu nad njenim delovanjem. Sve to, naravno, treba uciniti ne samo na nacionalnom, vec i na regionalnom i lokalnom nivou. Svaki kandidat može sam odabrati hoce li se poslovi neophodni za ovo ujednacavanje voditi iz jednog zasebnog ministarstva za evropske integracije, ili ce svaki resor imati jedno odeljenje koje ce biti cvoriste izmedju specificnih zadataka ministarstva i koordinacionog tela na nacionalnom nivou.

Jacanje sudstva, pre svega kroz obucavanje i širenje kapaciteta, pomoci ce da ono odigra svoju ulogu u sprovodenju pravnih odredbi EU, ali i da osigura stabilniji razvoj privrede i ispunjenje ekonomske grupe uslova. EU i ovde ocekuje izradu Akcionog plana od strane zemlje kandidata. Sprovodenje reformi državne uprave i sudstva ima zadatak da omoguci prilagodavanje buduce zemlje clanice pojedinacnim "politikama" Unije. Ove "politike" olicene su u 31 poglavlju oko kojih se detaljno pregovara i koja cine integralni deo ugovora o pristupanju Uniji.

Od svih njih je svakako najvažnija primena propisa iz oblasti stvaranja unutrašnjeg tržišta, koje je nakon 1993. postalo kicma EU. Za stvaranje unutrašnjeg tržišta neophodno je osigurati "cetiri slobode" (kretanja robe, usluga, kapitala i ljudi). Da bi se omogucilo nesmetano funkcionisanje unutrašnjeg tržišta, neophodno je uz to dosledno sprovodjenje politike slobodne konkurencije, koja obuhvata borbu protiv kartela i zloupotrebe monopolskog položaja, regulisanje državne pomoci privredi i spajanja (fuzije) preduzeca. Buduci da mi imamo malo iskustva na ovom podrucju, samo usvajanje i primena propisa zahtevaju pre svega obucavanje kadrova uz istovremeno stvaranje nacionalnog zakonodavstva za vodenje ove politike.

4) Od kandidata se na kraju, kao cetvrti uslov, ocekuje i saglasnost sa ciljevima politicke i ekonomsko- monetarne unije.

Kopenhagen, drugi put

Na samitu Evropskog saveta u Kopenhagenu 13.12.2002. usvojena je ocena da je deset zemalja ispunilo uslove za prijem. Njima je za period 2004- 2006. odobrena dodatna finansijska pomoc u iznosu od oko 41 milijardi evra, koja ce uglavnom biti utrošena za poboljšanje infrastrukture, izgradnje institucija i za modernizaciju poljoprivrede. Budžetski problem, nastao usled toga što novoprimljene clanice prvo moraju uplatiti svoj udeo u finansiranju EU, a tek kasnije povuci sredstva na koja imaju pravo, rešen je tako što ce "svoj" udeo novoprimljeni clanovi dobiti u iznosu koji bi im pripadao kao da su clanovi Unije vec od 1. januara 2004. , iako ce u stvarnosti postati clanovi (i svoje obaveze placati) tek od 1. maja. Racuna se da ce na ovaj nacin ove zemlje uštedeti oko 1,7 milijardi evra.

Proces prikljucenja naše zemlje Uniji trenutno je naš najvažniji, ali ne i jedini cilj. On je samo deo citavog procesa transformacije koji je mnogo dublji i za cije odvijanje je potrebno mnogo više vremena nego za ulazak u EU. Njihovo delimicno preklapanje, obicno vodi fiksiranju na ispunjenje uslova za prikljucenje i zapostavljanju dugorocnih ciljeva transformacije, pogotovo stoga što je pojacano stalnim politickim pritiskom organa EU. Na tom putu nam predstoje velika iskušenja, i politicka stabilnost zemlje se može ocuvati samo ako proces prijema i njegove posledice budu na stalnoj proveri što šire javnosti. Neminovnost socijalnog raslojavanja društva namece istrajavanje na daljoj izgradnji sistema socijalne zaštite, iako ovo pitanje ne zauzima visoko mesto na listi kriterijuma za prijem u EU.

Upravo sada, kada pristupamo ispunjavanju uslova za ulazak u EU, moramo istovremeno biti svesni ne samo velikog obima posla koji je pred nama, vec i njegovog ogranicenog dometa u odnosu na citav kompleks promena koje stvaranje jednog samosvesnog, dinamicnog, socijalno izbalansiranog i ekonomski prosperitetnog društva zahteva. Clanstvo u EU predstavlja na tom putu samo jednu stepenicu.

Autor je poslediplomac iz evropskih studija na univerzitetu u Ahenu, Nemacka