
| Pojmovnik EU-a i evropskih
integracija |
|
Evropski sporazumi (Europe Agreements) poseban su oblik sporazuma o
pridruživanju koji je Evropska unija tokom prošle decenije potpisala sa
državama srednje i istočne Evrope, u procesu njihove pripreme za članstvo u Uniji.
Proces stabilizacije i pridruživanja je novi pristup EU-a zemljama Zapadnog
Balkana (Albanija, BiH, Hrvatska, Makedonija, Srbija i Crna Gora), uveden 1999.
godine. Tek posle potpisivanja bilateralnih Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) EU-u ove zemlje
mogu da počnu zvanične pregovore o ulasku u EU. Za razliku od “evropskih
sporazuma”, ovaj sporazum sadrži i klauzulu o regionalnoj saradnji zemalja
obuhvaćenih procesom stabilizacije i pridruživanja. Saradnja sa Evropskom
unijom predviđena je u širokom broju oblasti, od uspostavljanja političkog
dijaloga, preko regionalne saradnje, do slobode kretanja robe, radnika i
kapitala, usklađivanja zakonodavstva, saradnje u oblasti pravosuđa, unutrašnjih
poslova, finansija...
Aki kominoter (Acquis Communautaire) zajednička je tekovina svih članica EU-a. Obuhvata
skup prava i obaveza, odnosno važećih ugovora i pravne regulative EU-a, i
zemlje koje žele da pristupe Uniji moraju ih u potpunosti prihvatiti i
uskladiti sa svojim nacionalnim zakonodavstvom.
Evropsko partnerstvo je instrument u procesu
stabilizacije i pridruživanja zemalja Zapadnog Balkana Evropskoj uniji, koji
je usvojio Evropski savet 2003. godine u okviru Solunskog plana za Zapadni
Balkan. Predstavlja pandan “pristupnom partnerstvu” EU. Partnerstvo ima za
cilj da odredi kratkoročne i srednjoročne reforme koje bi zemlje regiona trebalo
da sprovedu u procesu približavanja Uniji, u skladu sa političkim i strateškim
prioritetima EU-a i uslovima iz Kopenhagena. Svako pojedinačno partnerstvo
skrojeno je prema njihovim posebnim potrebama, a odobrava ih Evropski savet
na predlog Komisije.
Objavljeno kao dodatak nedeljnika Vreme
br. 764 od 25. avgusta 2005. |
|