ISKUSTVA HRVATSKE U DOSADAŠNJIM PREGOVORIMA SA EVROPSKOM UNIJOM

Bez pobednika i pobeđenih

Ono što se događa između zemlje pristupnice i EU-a prije bih nazvao dogovaranjem, nego pregovaranjem. To onda isključuje i očekivanja da dobar pregovarački tim može nadmudriti i pobijediti pregovarače EU-a. Ovdje se ne radi o pobjednicima i pobijeđenima u pregovorima, nego o olakšavanju reformi koje će omogućiti da se zemlja što brže razvije po modelu po kojem se razvila i Europska unija.

Piše: Neven Mimica

U trenutku kada se još jedna zemlja Jugoistočne Europe sprema otpočeti pregovore o sklapanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom, dobro je podsjetiti se kako su ti pregovori izgledali u slučaju Hrvatske i koje smo pouke iz njih izvukli. Zato mi povratak u razdoblje od prije pet godina, u vrijeme od 2000. do kraja 2003. godine, kada sam bio glavni pregovarač Republike Hrvatske za sklapanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom, a zatim i ministar europskih integracija, pruža priliku nešto reći kolegama u Srbiji i Crnoj Gori, ali i samome sebi, o onome što sam pri tom važnom poslu naučio.

Jedina prednost zemlje koja je zakasnila u procesu proširenje Europske unije jeste da može učiti od drugih zemalja koje su prije nje prošle put prilagođavanja europskim standardima i kriterijima. Tu prednost treba do kraja iskoristiti, kako bi se sagledala sva dobra iskustva zemalja kandidata i kako se ne bi nepotrebno ponavljale greške koje su te zemlje učinile. Ako je dobro učiti se na greškama, onda je još bolje učiti se na greškama drugih, a ne na vlastitim. U tom smislu, evo nekih od najvažnijih poruka do kojih smo u Hrvatskoj došli u procesu približavanja Europskoj uniji.

Najveća zabluda cijeloga procesa proširenja EU-a nastala je već onda kad je netko taj proces nazvao pregovorima. Sve što se događa u odnosima države koja želi ući u članstvo Unije i institucija Europske unije ni u čemu ne odgovara definiciji pregovaračkoga procesa. Država aspirant za članstvo nema baš nikakve pregovaračke šanse promijeniti uvjete pod kojima će biti primljena u članstvo. Ti uvjeti su unaprijed zadani od strane Europske unije, isti su za sve države i o njima nema pregovora. Eventualno se može samo postići dogovor o privremenoj odgodi primjene nekog od uvjeta za članstvo i o trajanju te odgode.

Zato bih ono što se događa između zemlje pristupnice i Europske unije prije nazvao dogovaranjem, nego pregovaranjem. To onda isključuje i očekivanja da dobar pregovarački tim može nadmudriti i pobijediti pregovarače Europske unije. Ovdje se zbilja ne radi o pobjednicima i pobijeđenima u pregovorima, nego o olakšavanju provedbe reformi koje će omogućiti da se zemlja što brže razvije po modelu po kojem se razvila i Europska unija i da što pripremljenija uđe u društvo ravnopravnih članica Unije. Ako negdje u tom procesu i postoji potreba za pregovaranjem, onda je ona najizraženija na domaćem planu u pregovaranju nositelja procesa europskih integracija sa svima onima koji se iz ovih ili onih razloga opiru nužnim reformama.

Proces ulaska u članstvo EU-a važniji je od samoga članstva. Tokom procesa reformi mijenja se zakonodavstvo, stvaraju se novi ekonomski uvjeti poslovanja, jača demokratski sustav, mijenjaju se društveni odnosi, institucije, a mijenjaju se i ljudi i njihov način razmišljanja i djelovanja, što je u stvari i najteža reforma. Prava vrijednost približavanja Uniji nije samo članstvo, koje dolazi na kraju puta kao logična i očekivana nagrada za dobro obavljene reforme, nego je to onaj unutarnji proces stvaranja boljeg života u boljoj državi. Zbog toga proces europskih integracija treba shvatiti kao unutarnje važan proces na koji smo se odlučili zbog samih sebe, a članstvo u Uniji kao sredstvo, a ne cilj, vlastitog društvenog, ekonomskog i demokratskog razvoja. I zato ne pitajte kada ćemo ući u Europsku uniju, nego pitajte – kada ćemo dovršiti reforme i postati spremni za članstvo u Uniji.

Vlada se ne smije povesti za politikom udobrovoljavanja biračkoga tijela na način da svojoj javnosti šalje stalne poruke da se teške reforme rade zbog toga što to traži Europska unija. Javne poruke od početka moraju biti nedvosmislene: u reforme se ide zbog nas samih, a ne zato što to zahtijeva netko iz Brisela. Reforme donose teškoće i probleme, ali su dugoročno dobre za naš razvoj, pa je i odluka da se pokrene reformski proces naša vlastita. I zato političke elite trebaju dati čvrstu garanciju za provođenje europskih reformi svome biračkome tijelu, a ne Europskoj uniji. Krivnja za reformske teškoće ne može se prebacivati na Uniju, jer će se takav pristup kad-tad odraziti na padu javne prihvatljivosti Europske unije i gubljenju javnog razumijevanja za sve ono što se u zemlji treba promijeniti.

Europa počinje u glavi i razmišljanju svakoga čovjeka. I sve dok svaki pojedinac ne shvati i ne prihvati norme europskog ponašanja i djelovanja, zemlja neće biti spremna za članstvo u Europskoj uniji. Državu neće moći uvesti u Europsku uniju nijedna vlada, parlament, ministarstvo ili netko treći izvan građana pojedinaca, ako sami građani ne prihvate taj projekt kao svoj vlastiti interes. To je razlog zbog kojeg vlade, koje nužno predvode procese europskih integracija, moraju u jednakoj mjeri osmisliti i provoditi trostruki proces – pregovarački, reformski i komunikacijski. Niti jedan od ta tri pravca akcija ne smije se zanemariti ili potcijeniti, jer će zaostajanje u bilo kojem od njih ugroziti uspješnost ostvarenja ukupnoga posla u približavanju Europskoj uniji. Najčešće se potcjenjuje značenje komuniciranja Europe građanima. A na tom području nije dovoljno objašnjavati Europsku uniju. Nije ju dovoljno niti promovirati. O Europskoj uniji treba otvarati raspravu, dijalog, debatu. Treba otvoreno iznositi sve prednosti i teškoće na putu u Uniju. Tu ne pomaže europski agitprop, nego mnoštvo pravih informacija koje će svakom građaninu omogućiti donošenje vlastite procjene i ocjene o koristima članstva u Europskoj uniji. To je pogotovo važno u zemljama u kojima je obvezan referendum za konačno odlučivanje o prihvaćanju ili neprihvaćanju članstva u Uniji.

Proces pristupanja EU-u nije natjecanje s drugim državama, nego je to natjecanje sa samim sobom. Ne pomaže uspoređivanje s drugim zemljama koje također kreću na put prema Uniji. Ne koristi ako ste bolji od njih. Treba biti bolji od samoga sebe. Tek ako tako shvatite proces europskih integracija, možete izbjeći zamku politikantskog uspoređivanja s drugima i očekivanja da će usporavanje brzine drugih na vašu objektivno moguću brzinu prilagodbi i vama omogućiti lakše napredovanje prema Europskoj uniji. Ovdje drugi ne igraju nikakvu ulogu. Računa se samo sposobnost za vlastite promjene, ocjenjuje se samo spremnost na vlastite reforme. Druge zemlje mogu biti motiv i pomagač ako daju primjer dobro obavljenog reformskoga posla. Individualni pristup i individualne zasluge stvaraju daleko više šansi za uspjeh negoli je to slučaj s bilo kojom kombinacijom kolektivnog regionalnog paketa.

Na kraju, nekoliko praktičnih „pregovaračkih“ savjeta:

a) Za motiviranost svih sudionika dobro je odmah na početku procesa odrediti krajnji cilj, odnosno utvrditi u kojem vremenu država može vlastitim odlukama i djelovanjem ostvariti spremnost za članstvo, u kojem može uskladiti nacionalno zakonodavstvo s europskom pravnom stečevinom, dostići političke, ekonomske i institucionalne kriterije za članstvo. Čini mi se da je to realno moguće postići za najviše osam godina od početka ozbiljnih europskih reformi. Nije dobro kao cilj procesa odrediti datum ulaska u formalno članstvo Europske unije, jer na taj datum puno više utjecaja imaju zemlje članice negoli sama zemlja kandidat. Formalno članstvo doći će najvjerojatnije tek nakon što se ostvari takvo virtualno članstvo, ali to tada i neće biti toliko važno, jer će se država već od trenutka ostvarivanja spremnosti za članstvo iznutra reformirati i počet će funkcionirati kao normalna članica Unije.

b) U političkim poglavljima Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju najvažnije je postići dogovor o nedvosmislenoj formulaciji iz koje će biti jasno da je krajnji cilj ukupnih odnosa s Europskom unijom ulazak zemlje u punopravno članstvo. U situaciji rastućih problema oko unutarnjeg uređenja Unije, za potencijalne nove članice može biti vrlo opasno ako bi se kao cilj procesa definirala tek neka nejasna ugovorna odredba o „uključivanju u europsku maticu“. To bi širom otvaralo vrata onima u Uniji koji se opiru daljnjem proširenju i koji bi za nove kandidate umjesto članstva rado uspostavili neku novu kategoriju privilegiranoga partnerstva.

c) Potrebno je pronaći pravu mjeru izuzetaka koji će se tražiti i njihovog trajanja. Previše izuzetaka od pravila Europske unije ukazivat će na slab reformski potencijal zemlje, dok premalo izuzetaka može ugroziti kvalitetu samog procesa prilagođavanja europskim standardima. Međutim, za fazu pregovora o sklapanju asocijacijskog ugovora treba voditi računa da se olako ne prihvaćaju obveze potpunoga ili ubrzanog usklađivanja s pravnim redom Europske unije u trenutku kada je punopravno članstvo još daleko. Za potpuno usklađivanje s pravnom stečevinom Unije bit će dovoljno vremena u razdoblju neposredno prije članstva, odnosno i nakon ulaska u članstvo za neka područja koja će biti pokrivena izuzecima koji će se dogovoriti u pristupnim pregovorima. To posebno važi za područja kao što su npr. zaštita slobode tržišnog natjecanja, javne nabavke, zaštita prava intelektualnog vlasništva, slobodno stjecanje i raspolaganje nekretninama za strance, ekološki standardi.

d) Dugoročna održivost pregovaračkoga tima jedan je od ciljeva kojem treba težiti. Poželjno je da glavni pregovarač i pregovarački tim u što većoj mjeri ostanu isti po svom sastavu od početka pregovora o asocijacijskom članstvu do završetka pregovora o punopravnom članstvu. Takva stalnost pregovarača podrazumijeva da se oni biraju po kriterijima stručnosti, a ne po kriterijima trenutne političke nomenklature. Trans-izborni karakter pregovaračkoga tima stvorit će najveću vjerojatnost da će pregovori biti obavljeni kvalitetno. One zemlje koje su uspjele zadržati isti pregovarački tim što duže vremena u pravilu su i najuspješnije obavile cijeli posao na usvajanju standarda i kriterija Europske unije.

Nadam se da ovaj pokušaj prisjećanja na iskustva i lekcije koje su naučene u dosadašnjem napredovanju jedne od zemalja sudionica u procesu stabilizacije i pridruživanja može biti od koristi i drugim zemljama sudionicama istoga procesa. Ako možda i ne pomognu, ovakva iskustva drugima sigurno neće štetiti.

Autor je predsednik Odbora za evropske integracije Hrvatskog sabora

Objavljeno kao dodatak nedeljnika Vreme br. 764 od 25. avgusta 2005.

home povratak