Verujem da je politički razvoj u Jugoslaviji jasno pokazao da budućnost lezi u saradnji sa Evropskom unijom i konačnim uključenjem u nju...
Romano Prodi
 
   
 
Piše: prof. dr Milica Uvalić - POSLEDICE PROŠIRENJA EU NA JUGOISTOčNU EVROPU
     

Veći troškovi od koristi

Određen porast trgovine - pa i to u relativno malim razmerama - verovatno je jedini pozitivan efekat koji Zapadni Balkan može očekivati posle 2004, dok bi najveća negativna posledica bila još veća izolacija i marginalizacija regiona

 
U maju 2004. godine Evropska unija će primiti deset novih zemalja u svoje članstvo: osam iz centralno-istočne Evrope, kao i Maltu i Kipar. Kakvi su očekivani efekti proširenja na zemlje koje još nisu spremne za ulazak u EU, kao što su države Jugoistočne Evrope? Razmotrićemo moguće efekte proširenja Unije prvenstveno za zemlje koje EU svrstava u zapadni Balkan, odnosno koje su obuhvaćene Procesom stabilizacije i pridruživanja (Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Srbija i Crna Gora).
Nekoliko skorijih istraživanja pokazuje da će proces proširenja EU još više produbiti jaz između sadašnjih i novih država članica EU sa jedne, i zapadnog Balkana sa druge strane, što bi dovelo do stvaranja svojevrsne "krize 2004", tj. do pogoršanja sveukupne situacije u regionu Jugoistočne Evrope. Da bismo dublje analizirali koliko su osnovane ove strepnje, potrebno je da uzmemo u obzir četiri grupe efekata predstojećeg proširenja EU, koje se odnose na trgovinu, finansijsku pomoć, strana ulaganja i granice.
1)Trgovinski efekti: Predstojeće proširenje EU bi trebalo da ima pozitivnog uticaja na trgovinu zemalja Zapadnog Balkana sa zemljama EU, iako će ovi efekti verovatno biti minimalni. Zemljama Zapadnog Balkana je vec obezbeđen privilegovan pristup tržištu EU, bilo kroz autonomne trgovinske povlastice (proširene i na SRJ novembra 2000.), ili kroz nedavno sklopljene Sporazume o stabilizaciji i pridruživanju (u slučaju Makedonije i Hrvatske). Nove članice Unije će danom pristupanja u potpunosti usvojiti zajedničku trgovinsku politiku EU, koja će nadvladati sve ostale trgovinske sporazume, što znači da će one ukloniti sve trgovinske restrikcije na proizvode koje uvoze iz Zapadnog Balkana. Ovakvo uklanjanje restrikcija će, nema sumnje, potonjima omogućiti veći izvoz, jer će one nakon 2004. imati pristup mnogo većem EU tržištu, koje se sastoji od 25 umesto dosadašnjih 15 država.
 

Ali sama mogućnost bescarinskog izvoza u veći broj zemalja naravno ne mora da dovede i do efektivnog porasta izvoza zemalja Jugoistočne Evrope u EU.

Trgovinski efekti bi mogli da budu mali iz nekoliko razloga. Prvo treba istaći da je EU za sve zemlje Zapadnog Balkana danas najvažniji trgovinski partner, dok je trgovina sa budućim članicama EU, u većini slučajeva, relativno niska (najčešće ne prelazi 10 odsto ukupnog izvoza). Sa nekima od najvažnijih trgovinskih partnera, zemlje Zapadnog Balkana već imaju ugovore o slobodnoj trgovini, bilo na bilateralnoj osnovi (npr. u slučaju Slovenije) ili zato što su članice CEFTA (Srenjeevropska zona slobodne trgovine, kao što je slučaj Hrvatske).

Prema tome, proširenje 2004. neće bitno promeniti postojeći trgovinski režim izvoza zemalja zapadnog Balkana u EU, jer je njegov najveći deo, odnosno izvoz na tržišta njihovih najvažnijih trgovinskih partnera, već liberalizovan. Novi elemenat je da će doći do liberalizacije trgovine sa onim zemljama koje do sada nisu imale nikakav specijalni trgovinski aranžman sa zemljama Zapadnog Balkana, ali imajući u vidu da su ove zemlje ionako njihovi marginalni partneri, ovo će najverovatnije minimalno uticati na porast uzajamne trgovine.

Postoji mogućnost da nakon predstojećeg proširenja čak dođe do smanjenja izvoza zemalja Jugoistočne Evrope u EU u pojedinim sektorima, kao što je poljoprivreda. S obzirom da će nakon 2004. nove članice Unije imati pravo na subvencije kroz mehanizam zajedničke poljoprivredne politike, to će doprineti većoj cenovnoj konkurentnosti njihovih poljoprivrednih proizvoda u odnosu na proizvode zemalja Zapadnog Balkana. Imajući u vidu da većina balkanskih zemalja ima komparativne prednosti upravo u proizvodnji određenih poljoprivrednih proizvoda, proširenje zajedničke poljoprivredne politike na nove države će verovatno smanjiti, a ne povećati šanse za veći izvoz Zapadnog Balkana na prošireno tržište EU.

I pored toga, određeni pozitivni efekti će verovatno proisteći iz uvođenja jedinstvenog i uniformnog sistema povlastica u trgovini između Jugoistočne Evrope i proširene EU, usled zamene prethodnih bilateralnih i multilateralnih trgovinskih aranžmana zajedničkom trgovinskom politikom EU. No, sveukupni efekti na porast trgovine EU-Zapadni Balkan verovatno neće biti veliki.

Na kraju treba istaći da će pozitivni trgovinski efekti proširenja 2004. takođe zavisiti od perspektiva rasta u proširenoj EU (i Jugoistočnoj Evropi). Ukoliko proširenje podstakne ekonomski rast među državama članicama, onda možemo očekivati i efekat prelivanja na zemlje Zapadnog Balkana i porast trgovine sa njima. S obzirom da su sadašnje prognoze rasta za 2004. veoma nesigurne, lako je moguće ostvarenje pesimističkog scenarija.

2)Finansijska pomoć EU: Uticaj proširenja 2004. na finansijsku pomoć EU zemljama zapadnog Balkana je nesiguran, jer još nije jasno šta će ove zemlje u stvari dobiti od EU posle 2005/6. Ono što jeste sigurno je da će nakon 2004. deset "pridošlica" dobijati povećan iznos pomoći od EU - 9,9 milijardi evra u 2004. će porasti na 12,6 milijardi u 2005. i 14,9 milijardi u 2006. godini. U isto vreme, Zapadni Balkan će u okviru CARDS programa primati smanjene iznose pomoći, što u 2006. godini verovatno neće preći 500 miliona evra (prema nekim procenama).

Postoje, međutim, neki predlozi kako da se ovo spreči i da se trend opadanja pomoći EU Zapadnom Balkanu preokrene. Jedna mogućnost je da se nakon 2004. godine pomoć EU u okviru programa CARDS poveća, druga da se i ovim zemljama omogući korišćenje sredstava koja su zasad rezervisana samo za zemlje kandidate (Bugarsku, Rumuniju i Tursku).

3)Strana ulaganja: Direktne strane investicije (DSI) u zemlje Zapadnog Balkana bi se posle proširenja EU mogle smanjiti. Kod proteklih proširenja priliv DSI u zemlje koje su se pridružile Uniji je obično rastao (iako su iskustva vrlo različita), pa je moguće da će proširenje 2004. učiniti još atraktivnijim one tranzicione privrede koje su privukle najviše DSI u proteklih deset godina (Češka, Mađarska, Poljska). Povećanje DSI u nove članice Unije biće dodatno stimulisano pravnom harmonizacijom, smanjenim rizikom, manjim troškovima transakcija i ostalim povoljnim promenama koje prate ulazak u EU. Ovo bi moglo da smanji raspoloživi privatni kapital za Zapadni Balkan, usled geografske redistribucije DSI još više u korist naprednijih tranzicionih zemalja.

Iako su DSI u zemlje jugoistočne Evrope značajno povećane proteklih godina, prisustvo daljeg političkog rizika koji proizilazi iz neutvrđenih granica će ostati kočnica pomenutom trendu rasta. Hrvatska će možda biti izuzetak, imajući u vidu da je dosad privukla preko 60 odsto stranih ulaganja investiranih u region Zapadnog Balkana. Treba takođe imati u vidu da će neki drugi faktori delovati u suprotnom pravcu, kompenzujući ove negativne efekte, uključujuci relativno nisku cenu radne snage; dalji napredak u poslovnom okruženju kroz povoljniju zakonsku regulativu ili nastanak mnogo većeg tržišta kroz stvaranje zone slobodne trgovine između sedam država Jugoistočne Evrope (pet zemalja Zapadnog Balkana, plus Bugarska i Rumunija), kao što je predviđeno Memorandumom o razumevanju o liberalizaciji trgovine Pakta za stabilnost, potpisanom u junu 2001.

 
4)Režim granica: Proširenje EU će imati vidljiv uticaj na granice, jer će režim granica EU ucrtati nove linije podela: doći će do ukidanja svih postojećih bezviznih režima između novih članica EU i zemalja Zapadnog Balkana, izuzev Hrvatske koja nije obuhvaćena obaveznim šengenskim viznim režimom. Pored toga, pripreme za sledeće proširenje, predvidjeno 2007, već sada nameće obavezu Bugarskoj i Rumuniji, koje ne ulaze u EU u 2004, da ponovo uvedu vize za Zapadni Balkan, što dovodi do zatvaranja granica sa susednim zemljama i pre ulaska u EU. Hrvatska takodje primenjuje vizni režim za svoje južne susede, iako zbog drugih (internih) motiva. Razlozi ovakve politike EU su potpuno razumljivi: ona ima za cilj zaštitu spoljnih granica Unije. No, ovakva politika istovremeno je i kontradiktorna, jer ugrožava sprovođenje jednog drugog važnog cilja EU: naime, ukoliko su granice zatvorene, kako se može očekivati da dođe do povećanja regionalne saradnje

među državama Jugoistočne Evrope? Iako ovu saradnju u svim mogućim oblastima snažno stimuliše Pakt za stabilnost Jugoistočne Evrope, kao i EU, vizni režim očigledno sprečava njeno intenziviranje. Pomenuto stvaranje zone slobodne trgovine na Balkanu (sredinom 2003.) malo će doprineti porastu trgovine u regionu i privlačenju stranih direktnih investicija, ukoliko tri od sedam zemalja zadrže vizni režim sa susedima. Mnogi potencijalni investitori u privrede zapadnog Balkana danas su obeshrabreni ovakvim zadržavanjem prepreka za slobodno kretanje po regionu, te sadašnji vizni režimi direktno ugrožavaju realizaciju ovog važnog cilja EU.

Različit tretman pojedinih zemalja Zapadnog Balkana od strane EU (samo Hrvatska je izuzeta iz šengenskog viznog režima) ima i negativne psihološke efekte, jer nepotrebno stvara podelu na "prihvatljive" i "neprihvatljive" građane iz Zapadnog Balkana, što sigurno ne doprinosi prevazilaženju tenzija između naroda u regionu, vec ih naprotiv produžava.

U zaključku, proširenje EU 2004. će verovatno zemljama Zapadnog Balkana doneti veće troškove od koristi, imajući u vidu da je određen porast trgovine - pa i to u relativno malim razmerama - verovatno jedini pozitivan efekat koji možemo očekivati. Zbog toga nije iznenađujuće da postoji rastući strah da će nakon 2004. zemlje Zapadnog Balkana ostati na marginama nove Evrope. Nastavak izolacije može dovesti do dodatne političke nestabilnosti i odustajanja od procesa reformi. Jaz u stepenu razvijenosti novih članica i zemalja koje nisu obuhvaćene tim procesom bi se, u tom slučaju, dalje povećao. Pod ovakvim uslovima, umesto da dostižu druge zemlje EU, zemlje Zapadnog Balkana će biti osuđene da i dalje zaostaju, što će integraciju i regionalnu stabilizaciju učini još daljom.

Da bi se sprečilo ovakvo pogoršanje, EU bi trebalo da donese dodatne mere u korist zemalja Zapadnog Balkana, uključujući i povećanu finansijsku pomoć i čvršće garancije budućeg učlanjenja. O novim merama EU za Zapadni Balkan i intenziviranju procesa stabilizacije i pridruživanja se u nezvaničnim krugovima već naveliko raspravlja, dok će predstojeća konferencija EU u Solunu u junu 2003. biti odlična prilika da se ovakvi predlozi i formalno razmotre.

   
 
Autorka je profesorka na Univerzitetu u Perudji, Italija
 
Objavljeno kao dodatak nedeljnika VREME broj #647 od 29. maja 2003.