To nije evropski

 

TRAGIČNA PRIČA

 

Često sam u poslednje četiri i po godine čuo ministre iz raznih zemalja kako mi govore da, ukoliko njihova zemlja ne napreduje do sledećeg nivoa do određenog datuma, oni ne mogu odgovarati za posledice. Nikad nisam bio spreman da tolerišem takvu vrstu pritiska. Da je Komisija to radila, uništila bi kredibilitet celog procesa

 

Kristofer Paten

 

Narodi Zapadnog Balkana su Evropljani, kao i mi. Ne možemo da od njih “peremo ruke”. Setimo se samo posledica našeg odbijanja da se ranije umešamo. Ruševine Vukovara. Jeziva opsada Sarajeva. Srebrenica – mrtvačnica. Zapaljena sela na Kosovu. Evropska unija nije počinila ove zločine. Ali, samo je u Bosni umrlo 200 hiljada ili više Evropljana. Kao Evropljani ne možemo odbiti veliki deo odgovornosti za ono što se dogodilo.

          Trebalo je da postupimo bolje, mnogo bolje. Tako sada i radimo. Zajednička spoljna politika formulisana je za Zapadni Balkan. Svi smo složili oko nje i ona funkcioniše. Ne želim da zvučim samozadovoljno. Nedavni događaji na Kosovu upozoravaju nas da se ne ponašamo tako. Za četiri i po godine, koliko sam ja u Evropskoj komisiji, video sam, međutim, suštinsko poboljšanje stanja u ovom regionu: veću stabilnost, demokratije koje funkcionišu, kao i napredak – mada spor i neravnomeran – ka primeni plana reformi, koji smo mi promovisali.

Po mom sudu, postoji jedan jasan razlog za to. Usvajanjem i primenom Procesa stabilizacije i pridruživanja mi uspešno ponavljamo pristup koji smo prethodno osmislili za zemlje srednje i istočne Evrope. Ne sumnjam da bi bez mogućnosti članstva u Evropskoj uniji istorija ovog regiona posle pada Berlinskog zida bila sasvim drugačija i mnogo gora. Evropa je kao sila teže funkcionisala u slučaju zemalja koje su se pridružile EU-u, i sada opet tako funkcioniše u slučaju zemalja Zapadnog Balkana. Oni koji neprekidno napadaju Evropsku uniju – mnogi u zemlji koju najbolje poznajem – trebalo bi da razmisle o ovome. Ako je Unija takva propast, zašto tako mnogo zemalja pokušava da joj se pridruži? Istina je da je Evropa svetionik nade i napretka za narode Jugoistočne Evrope. (…)

 

Obnova duha 5. oktobra

 

          Srbija i Crna Gora: to je tragična priča. Svako se seća radosti koju smo svi osećali 5. oktobra 2000. godine kada je Milošević srušen. Parola srpskog naroda bila je “Gotov je!” i on je stvarno bio gotov. Evropska komisija je pomogla šaljući energente u gradove koje je kontrolisala srpska opozicija, ali je na kraju prevagnula hrabrost običnih Srba, kao kolubarskih rudara koji su se suprotstavili Miloševićevoj policiji, ljudi kao što je bio bagerista Džo, koji je ušao u zgradu vladine televizije dok su meci leteli oko njega. I ljudi kao što je Vojislav Koštunica, koji je imao hrabrosti da se na izborima nadmeće sa Miloševićem, ili kao što je Zoran Djindjić, koji je imao odvažnosti da organizuje opoziciju Miloševiću.

To je bilo u jesen 2000. godine. Evo nas više od tri po godine kasnije, i za to vreme jedva da je bilo nekog napretka prema Evropi. Srbija i Crna Gora su se dogovorile o državnoj zajednici, ali nisu uspele da omoguće da ona dobro funkcioniše, a takođe nije bilo suočavanja Srbije sa počinjenim ratnim zločinima.

          Budimo jasni: Srbija može da štiti optužene za masovna ubistva i druge strašne zločine, ili može da se pridruži Evropskoj uniji, ali ne može da radi i jedno i drugo. Sada nam očajnički treba obnova duha 5. oktobra, kako bi se na današnje izazove moglo odgovoriti jedinstvenim ciljem srpskih demokratskih snaga.

          Zatim, Kosovo. Skorašnji nemiri su bili sramotni. Havijer Solana i ja smo prošlog meseca otišli tamo i bili užasnuti onim što smo videli i čuli. NATO nije svojevremeno preduzeo akciju da zaustavi etničko čišćenje od strane Srbije, da bi sada omogućio etničko čišćenje od strane kosovskih Albanaca. Jasno sam stavio do znanja vladi Kosova da ona mora da predvodi rekonstrukciju, kako bi pokazala svoju posvećenost multietničkom Kosovu. Sada ne treba stvarati paniku niti menjati kurs. Međunarodna zajednica ima jasnu strategiju koju nazivamo “standardi pre statusa”. Ako bude dovoljnog napretka u dostizanju standarda do sredine sledeće godine, to bi otvorilo put za razmišljanje o konačnom statusu. Ali kažimo jasno da je najtemeljniji standard - pravo svakoga na Kosovu da živi slobodno i bez straha. Očekujemo da se i Beograd i Priština uzdrže od provokativnih izjava i da sarađuju u direktnim razgovorima koji treba da snize tenziju. Jedna stvar je jasna: kakav god je konačni status Kosova, njegovo mesto je u Evropi. (…)

          Dozvolite mi da završim očiglednim zaključkom da je naša odluka o Hrvatskoj jasan signal drugim zemljama Zapadnog Balkana. Ta odluka konkretizuje naša obećanja da će i one postati članice EU ako ispune uslove. Naša strategija za Zapadni Balkan je politička strategija. Želimo da sve države regiona napreduju, jer bi to pomoglo utemeljenju ekonomske i političke reforme i osiguralo stabilnost svih njih. To je jasno u interesu Evropske unije. Ipak, proces ne može da bude sled političkih zavaravanja. Ne može da bude pitanje zemalja koje navodno sprovode reforme i nas koji treba da im verujemo da one to stvarno rade. Integritet procesa je krucijalan, jer je konačni rezultat tako važan.

O proširenju članstva treba ozbiljno razmišljati jer to utiče na vrstu Unije čiji smo mi svi članovi. Vrlo često sam u poslednje četiri i po godine čuo ministre iz raznih zemalja kako mi govore da ukoliko njihova zemlja ne napreduje do sledećeg nivoa do određenog datuma – oni ne mogu odgovarati za posledice. Nikad nisam bio spreman da tolerišem takvu vrstu pritiska. Da je Komisija to radila, uništila bi kredibilitet celog procesa. Ali, nama je potrebna snažna podrška država članica kad moramo da kažemo “ne” određenoj zemlji. Na drugoj strani, Hrvatska je jasno stavila do znanja da razume ovu poruku. Moja poruka vama je da kada zemlja sprovodi refore i ponaša se u skladu sa svojim odgovornostima, treba i da bude odgovarajuće nagrađena.

 

Autor je komesar za spoljnu politiku u Evropskoj komisiji. Ovo je skraćena verzija njegovog govora, pod naslovom “Zapadni Balkan: put u Evropu”, održanog 28. aprila 2004. godine pred članovima Odbora za evropske poslove nemačkog Bundestaga

 

Budimo jasni: Srbija može da štiti optužene za masovna ubistva i druge strašne zločine, ili može da se pridruži Evropskoj uniji, ali ne može da radi i jedno i drugo.

 

HAG, ZAJEDNICA, AKCIONI PLAN

 

“Nema tajni u odnosima Evropske unije i Srbije i Crne Gore. Svi znaju šta se od SCG traži kako bi se približila EU. Voleli bismo da se pridružite evropskoj porodici, ali to je u vašim rukama i zavisi samo od vas i od vaših lidera. (…) Studija o izvodljivosti bi mogla da bude završena ove godine, ali nema mnogo smisla za pokretanje izrade Studije ako nema saradnje sa Haškim tribunalom, ako u potpunosti ne funkcioniše državna zajednica i ne bude primenjen Akcioni plan. (…)

Ovo je zemlja velikih potencijala i sa velikom budućnošću, ali nećete imati budućnost ako gledate u prošlost. Poruka EU je jasna: mi želimo da sarađujemo sa SCG i da vam, ukoliko to želite, pomognemo da se približite Uniji. Moram reći da mi nismo posebno zadovoljni onim što smo videli u poslednje tri godine. Mi smo zaista očekivali veći napredak. Samo je Evropska komisija izdvojila oko 1,5 milijardi evra za pomoć procesu reformi u SCG. Ne želim da gledam u prošlost, vec iskreno očekujem da ćemo ubuduće videti znatno veće napredovanje.”

 

Izjava Kristofera Patena u toku posete SCG, “Danas”, 12.5.2004. 

 

 

Objavljeno kao dodatak nedeljnika VREME, broj 699 od 27.05.2004.

home povratak