Nezavisnost Kosova i Balkan

Novi problemi a ne rešenje

Čak i kad bi veći broj evropskih zemalja priznao nezavisnost Kosova, to bi priznanje i dalje ostavilo mnoga pitanja otvorenim, pa su u ozbiljnoj zabludi oni koji misle da je ovo “kraj raspada Jugoslavije”

Piše: Dr Dejan Jović

Nakon 17. februara, postavlja se pitanje – kakve će biti posljedice proglašenja nezavisnosti Kosova, i – što slijedi?
To jednim dijelom ovisi, naravno, o broju zemalja koje priznaju da je Kosovo suverena država, te o relativnoj važnosti tih zemalja za politiku u jugoistočnoj Evropi. Pitanje je, primjerice, koliko će susjednih zemalja prihvatiti nezavisnost, te hoće li broj onih koji ne priznaju Kosovo biti dovoljan da Srbija uspješno blokira članstvo Kosova u važnim međunarodnim organizacijama.
No, bez obzira na to, bojim se da je proglašenje nezavisnosti Kosova stvorilo više problema nego rješenja za stabilnost i konsolidaciju država u regiji. Zašto sam tako pesimističan i o kojim je novim problemima riječ?
Prvo, očigledno je da Srbija neće priznati nezavisnost Kosova, nego će ga tretirati kao svoju teritoriju. O tome postoji široki politički konsenzus skoro svih stranaka u Srbiji. Tretiranje Kosova kao srpske teritorije značit će stalne sukobe s onima koji priznaju Kosovo kao nezavisnu državu. To će praktički onemogućiti daljnje pregovore o pristupanju Evropskoj uniji, te će zaoštriti bilateralne odnose sa priličnim brojem zemalja koje su priznale nezavisnost Kosova. I unutar zemlje, a i na njenim granicama već dolazi do napetosti, pa će Srbija i dalje morati održavati svoje vojne i policijske jedinice u stalnoj pripravnosti, a time i trošiti na obranu daleko više nego što je bio slučaj dosad. Nakon – vrlo izglednog – ulaska Albanije, Makedonije i Hrvatske u NATO (ove godine), Srbija će biti potpuno okružena zemljama članicama NATO saveza, a premijer Koštunica je već na dan proglašenja nezavisnog Kosova tu organizaciju praktički proglasio okupacijskom silom na srpskom državnom teritoriju.
Drugo, kosovsko pitanje ostaje vrlo velik problem i za samu Evropu, koja je (pod snažnim američkim pritiskom) pristala da bude jamac reda i mira na toj teritoriji. Bez jedinstvenog stava o priznanju Kosova, Evropa će teško moći razvijati svoju “zajedničku” vanjsku i sigurnosnu politiku, a još će teže moći uskladiti gledanja na politiku daljnjeg širenja na zemlje Zapadnog Balkana. Tretiranje Evrope kao čuvara reda na Kosovu, u situaciji u kojoj se glavne odluke donose u Vašingtonu i Moskvi, oslabit će Evropsku uniju, a to znači – i njenu ulogu kao faktora suradnje i stabilnosti u ovoj sve nestabilnijoj regiji.
Treće, dogodi li se da Republika Srpska krene putem Kosova (ili da odluči permanentno blokirati institucije vlasti u Bosni i Hercegovini), stvorit će se nova kriza u BiH. Podrži li Rusija u tom slučaju Republiku Srpsku, rusko-američki sukob će se prebaciti s pitanja Kosova na pitanje Bosne, a to bi značilo destabilizaciju svega što je učinjeno u toj državi.
Četvrto, eventualno priznanje Kosova od strane Hrvatske, moglo bi otvoriti i pitanje podrške SDSS-a sadašnjoj hrvatskoj vladi. Ako SDSS izađe iz vlade u znak protesta protiv eventualnog priznavanja Kosova, to će zaoštriti srpsko-hrvatske odnose i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Prizna li Hrvatska Kosovo, u najmanju se ruku može očekivati ukidanje sadašnje odluke o suspendiranju viznog režima između Srbije i Hrvatske, te ponovno uvođenje viza na obje strane.
Peto, zbog toga što će Srbiju vidjeti kao stalnu prijetnju, Kosovo će praktički trajno zavisiti od podrške koju uživa u Sjedinjenim Američkim Državama, a ta podrška morat će biti velika, jer će i prijetnja održanju nezavisnog Kosova također biti velika i – kako su najavili srpski političari – permanentna. Za Sjedinjene Američke Države Kosovo će biti novi Izrael, čije održanje u najvećoj mjeri zavisi od američke podrške.
Šesto, kontroverze oko Kosova dovele su na Balkan – izrazitije nego ikad ranije – dvije velike svjetske sile: SAD i Rusiju. Rusija će biti sve prisutnija u Srbiji, a Amerika na Kosovu. Sudaranje Amerike i Rusije događat će se na Ibru, i to će tako ostati sve dok se jedna od tih dviju sila ne povuče s Balkana, dakle – praktički unedogled.
Sedmo, albanski je nacionalizam (a na Kosovu malo tko kaže da je Kosovar, pa kosovskog nacionalizma praktički nema) ovim ohrabren, pa će i više nego dosad gledati da ujedini sve etnički albanske teritorije u jednu državu. Stvaranjem kosovske države, stvara se i novi “njemački sindrom”: jedna je nacija podijeljena u dvije države. Kao što se Njemačka ujedinila uz slogan – “mi smo jedan narod”, tako će i albanski nacionalizam (osokoljen eventualnim priznanjem Kosova) inzistirati na nelogičnosti postojanja dviju država jednog naroda. To, naravno, otvara i pitanje budućnosti Makedonije, kao i pitanje stabilnosti južne Srbije, a možda i Crne Gore.
Osmo, ostaje otvorenim pitanje sjevernog Kosova, koje već sad živi kao de facto dio Srbije, a vrlo je vjerojatno da će tako i ostati. Ne čini se izglednim da će u doglednoj budućnosti doći do reintegracije samog Kosova, a to će biti stalni izvor nestabilnosti u regiji.
Čak i kad bi veći broj evropskih zemalja priznao nezavisnost Kosova, to bi priznanje, dakle, i dalje ostavilo mnoga pitanja otvorenim, pa su u ozbiljnoj zabludi oni koji misle da je ovo “kraj raspada Jugoslavije”, ili da se time rješava “posljednji preostali problem Balkana”. Štoviše, sadašnja situacija ne samo da produžava, nego povećava i zaoštrava agoniju i Srbije i Kosova, s tim što je ona još dodatno zakomplicirala stvari time što je na Balkan – a to zapravo znači: u Evropu – dovela dvije vanevropske sile, koje (naravno) vode računa prije svega o svojim interesima, a daleko manje o interesima Albanaca, Srba i Balkana općenito.

Autor je profesor međunarodne politike
i direktor Centra za proučavanje evropskog susedstva
na Univerzitetu Stirling u Škotskoj

Evropski forum br. 01-02. Objavljeno kao dodatak nedeljnika Vreme br. 895 od 28. februara 2008.

home povratak